[.:Dnevnik jednog smrtnika:.]

Da, eto, ponovno počinje "ono" doba godine.
Sve sam žalosniji i žalosniji.Čak razmišljam o gašenju bloga. Jednostavno sam ga zapostavio, a ni sam ne znam što bih trebao pisati, a ono što je najgore jest kada počnem čitati sve one "poznate" blogove, postajem još više deprimiraniji.
Sve mi se više čini da sam postao bespomoćam slučaj. Ni sam više ne znam koliko sam blogova započeo, a koliko ih je samo propalo (pfffff!)
Možda sam i mogao pisati nešto, no to bi još uvijek se sastojalo od opisivanja mojeg dana.
Stvarno zavidim svima koji mogu napisati barem jedna kvalitetan post, pa makar se bavilo razmatranjem razvoja dimnjaka u Švicarskoj.
Jedino što ja znam pisati na ovom blogu su moji problemi i jadikovanja o ovome svijetu. Polako postajem poput onih glupih tabloida poput Nacionala ili onih časopisa za bakice poput Globusa i sl.
...
Do idućeg pisanja,
Jakov

Božić i Nova Godina su prošli.
Sve se pojelo, svi su se pokloni pootvarali.
Nisam pisao jer mi se nije dalo. Vrijeme sam iskoristio za odmor i razonodu.
Već sam se počeo dosađivati kada sam se sjetio svoga bloga i (naravno!) vas (ako me još uopće čitate?!).
Novu sam Godinu proveo kod prijatelja, opijajući se i plešući.
Uglavnom onako kao i svaki drugi socijalno osviješteni "mladi muškarac" od 13 god.
Trenutno planiramo (moji prijatelji i ja) otići na Sljeme, makar mi se čini da od toga neće biti ništa.
Da sada dalje ne dužim, jer nemam blage o čemu bih pisao- čitamo se...
Do idućeg pisanja,
Jakov

Samo bih vas molio, kako nemam baš puno vremena, da me nastavite čitati te da ću vam se javiti kada mi počnu Božićni praznici.
...
Ehh da, također bih vas molio kliknete na ovaj link, pa da ga onda nakon toga pošaljete svima koje poznajete.
Do idućeg pisanja,
Jakov

Odlučio sam malo prorijediti pisanje (ako je to ikako moguće, s ovakvim brojem postova).
Nešto ste mi škrti s komentarima, zar je to zbog saznanja da mi profesori čitaju blog.
Pa nije da su mi zbog toga zamrizili ili nešto slično.
Jedina novost jest da su mi roditelji danas otputovali na 6 dana u Barcelonu, pa se sada malo odmaram od njih i uživam.
Do idućeg pisanja,
Jakov

Hladna subota.
Jedna koju ću pamtiti po dobro i zlu.
Prije podne sam uglavnom se zajebavao itd., a kasnije, tj. poslije podne, se spremao za večernji izlazak na „Šalatu“.
Sve je dobro išlo, do trenutka kada smo se polako uputili doma, kada sam otkrio da mi nedostaje novčanik.
Najvjerojatnije mi ga je netko ukrao (manja je vijerojatnost da sam da izgubio!).
Sada sam malo tužan zbog toga, toliko da bi ste me mogli nazvati materijalistom.
Ma, preboljeti ću.
Jedna od veselijih vijesti ovih kratkih praznika zbile su se ovaj petak kada smo otišli na školsko igralište.
Nabacili smo jednu malo utakmicu protivi nekih šestaša, te sam sam sebe iznenadio odličnom igrom tj. asistencijama.
U povrtaku samo sreli ravnateljicu, te sam kroz jedno malo upoznavanje otkrio da je i ona čitala moj blog.
Sada sam već jako polaskan. Samo se nadam da mi neće uzeti za krivo kada napišem neko negativno mišljenje o školi i profesorima.
Sada upravo uživam malu slobodu, za vrijeme posjeta nekih naših obiteljskih gostiju, pa vam evo, nešto pišem.
Sutra ću sigurno pola (ako ne i cijeli) dana učiti za školu u ponedjeljak.
Moram ispraviti onu trojku iz kemije i odgovarati latinski. Nakon toga bih trebao sa starim provježbati matematiku, jer ovaj tjedan pišem test.
Dosta posla za jedna da, zar ne?
Za sve one koji me čitaju, želim im lijep ostatak večeri (malo ulizivanja za povećanje broja čitatelja).
Do idućeg pisanja,
Jakov

Na zahtjev mojih kolega i poznanika, primoren sa napisati novi post.
Već duže vrijeme nisam pisao, no to je samo zbog škole. Roditelji su mi sijeli za vrat pa nisam baš mogao napraviti puno toga.
Od ovotjednih i prošlotjednih blamaža, jedna me najviše zasmetala.
Opet se radi o mojoj dragoj profesorici i razrednici Marić.
Znam da je ženi glazbeni sve u životu, ali da ga promovira na ovaj bizaran način kao sada:
Bio je glazbeni, i žena je ponovno kao i svake godine počela govoriti o onoj glazbenoj mladeži (nekoj njenoj grupi koja preko školske godine odlazi na koncerte). Odmah je priznala da ovo ne bi smijela govoriti ovo, no rekla je da tko god ide na to, da će kod nje na kraju godine sigurno imati pet. Jako me pogodilo zato što sam ja na kraju prošle godine imao 4 kod nje. Novi zaključak za memoare: Žena je zrela za ludnicu.
Druga stvar, puno ugodnija od prve jest otkriće da moja profesorica iz liknovnoga čita moj blog.
Znam da je ovo svima koji me poznaju, zvuči strašno, no žena me zapravo pohvalila. Kaže da čak ponekad i znam napisati dobre postove. :-)
Čak sam si uspjeo malo popraviti i ocjene, tako da su sada počele padati petice, pa mi kod roditelja cvijetaju ruže. Onaj osjećaj slobode je neprocijenjiv.
Treća i posljednja stvar koja me strašno iznervirala jest vjeronauk. S ovime i nadalje, želim malo okaljati crkvu. Misilim, kakav je to kretenizam da ako ne ideš na župni vjeronauk, da se ne možeš pričestiti?! Što je najgore, saki čovijek koji radi u crkvi, misli da je crkva najvažnija.
Jednom nam je svećenik na župnome čak dao i do zanja da bi se po njemu trebalo zapostaviti školu i jednostavno se okrenuti crkvi. Znate što ja mislim o tome?
To su idioti koji nemaju socijalnog života niti nikakvih prijatelja te se sada izvlače na foru da su se obratili Bogu. Jadno.
Ili još bolje, ljudi koji zapravo nisu u školi nikada bili dobri i na kraju nisu ništa ni postigli pa su se sada kao preobratili, samo da im crkva plaća režije. Ono da postanem atesit možda i nije uopće tako loša ideja. Jedina prepreka su mi moji dragi roditelji koji bi mi čak sve to i dopustili, no na kraju su mi ipak rekli da sam premlad da donosim takve velike odluke, te da pričekam još koju godinu da se sve to razbistri. Da sad ja tu još nenabrajam dalje...

Do idućeg pisanja,
Jakov

P.S. prof. Stipetić- Ćus: vaš odabir boje za školu nije debilan, samo malo apstraktan, barem za moj ukus.
Jok braco, nije, ti si debilan!

Malo sam uhvatio vremena pa vam pišem. Nešto sam prtljao po blogu, pa nije radio.
Na kraju sam odlučio pobrisati sve gluposti i popraviti kompletni code.
Ispostavilo se da sam učinio ispravnu stvar.
U zadnje sam vrijeme imao jako puno posla. Testovi su polako, ali sigurno počeli dolaziti.
Moj novi radni red se ispostavio jako koristan te sada imam mnogo više vremena
nego što sam imao prije.
Za sve one koji su mi pisali komentare, neka se ne odstrane od mene jer ću kroz dan- dva pokušati nadoknaditi izgubljeno.
Ako pak nekome i ne ostavim post, to nije zato što vas ne volim nego sam jednostavno zaboravio.
Nije valjda da mi ostavljate postove samo zato da ja onda vama ostavim post?!
Teme u svijetu su mi postale izlizane, a školske predosadne.
Malo ću također prorijediti pisanje,zato što onda pišem gluposti ili jednostavno zato što mi pojede vrijeme koje je predviđeno za školu.
Ostajte mi zdravi i veseli!
Do idućeg pisanja,
Jakov

Dugo nisam pisao. Malo zbog onih nadogradnji, a malo zbog toga što mi se nije dalo.
Cijeli je ovaj tjedan prošao monotono. Jedina (možda zanimljiva) novost jest da sutra idemo na Bjelolasicu, nešto ogranizira tvrtka mojeg staroga.
Baš sam razmišljao što bih htjeo za nadolazeći Božić. Ima stvarno puno stvari, a ja se jako teško odlučujem.
Malo sam umoran jer je ovaj tjedan bio stvarno naporan, dva testa + sve što škola nosi svaki dan.
Jedini novitet kojem se radujem su famozni izlasci u kazalište sa našom profesoricom iz hrvatskoga.
Ne zato što ćemo izostati s nekih sati, nego jednostavno zbog mojeg kulturnog uzdizanja.
Kada smo već kod kulturnog uzdizanja, moram posuditi ovomjesečnu knjigu za lektiru. Dobriša Cesarić "Pjesme" (ili tako nekako).
Neznam uopće zašto su nam baš stavili takve vrste knjiga za lektiru. Mislim, što ja mogu napisati o pjesmama, da su pjesme?
Draži su mi romani i to neki noviji, a ne tu neke pjesme koje tek polovično shvaćam i razumijem.
Vrlo česta tema ovih dana u našoj školi su bile šlape i ormarići. Već su sada neka djeca počela nositi šlape te su se naši hodnici preobrazili u neku vrstu cirkusa
sa svime i svačime. Od klauna i lavova do onih najobičnijih. Mi veliki pak ne nosimo nikakve, barem dok ne stignu ormarići (kažu "negdje oko kraja mjeseca!").
Ja osobno mislim da to neće doći do kraja ovog polugodišta.
Do idućeg pisanja,
Jakov
___________
Fotografija: Slika by: Maja Homen, a zove se "Fly Me To The Moon" . Nadam se da vam se sviđaju! ;-)

Au, što mi je jučer bio težak dan.
Toliko težak da se može promijeniti pojam "problematično;teško".
Ne samo da me izmorila škola, nego sam sada još morao pisati sutrašnju lektiru i ponavljati povijest za sutrašnji test.
Koliko god se ja trudio biti brz, riješavati svoje obaveze na vrijeme, i dalje to ne stigem.
Malo mi to nekako ide na živce. Čak planiram se ispisati na polugodištu iz grčkoga i latinskoga.
Ni sam neznam što bih trebao napraviti. Možda je baš suđeno, nama "modernoj djeci" da nikada ništa ne stignemo na vrijeme. Pa kako ćemo se mi onda naučiti redu, ako sami mislimo da nikada ništa ne stignemo.
Baš sam proveo jučer jedno malo istraživanje, u kojem sam se raspitao koliko su radili moje bake i moja majka kada su bili u osnovnoj školi. Ja sam uvijek preko radnoga tjedna doma i radim i učim. Strašno. Moje bake su non- stop bile vani, a moja majke također. Moderni svijet traži da današnja djeca budu čudo. Moramo znati latinski u osnovnoj školi, inormatiku i sve druge nove ("moderne") predmete. Moderni nas svijet uči kako da budemo sami sebi robovima. Kako ja mogu živjeti normalan život, kada mi život to neda.
Ja svoje najbolje godine života tratim na latinski. Nije da mi to kasnije neće trebati, no ne u tim mjerama u kojima mi to učimo.
Možda sam još po nekima premlad da pišem ovakve stvari, kažu: nemam dobar pogled na svijet!
A kada ću imati dobar pogled na svijet? Kada postanem dio njega (tj. njegov rob?). Meni to jednostavno nije jasno. Sada mi je nekako žao što su prošla ona vremena kada si u školu trebao ići kroz polja žita,
pisao zadaće dok si čuvao krave i sl.
Koliko sam samo pročitao pjesama u zadnje vrijeme koji govore o djetinjstvu i mladosti.
Zar nas ovi ljudi iz školstva žele pripremiti za odvajanje od mladosti.
Mi smo kao ona djeca iz romana koja žele prebrzo odrasti pa im se kasnije sve to obije u glavu.
Sve je to još previše kopmlicirano za mene.
Možda ja to sve još je shvaćam zato što sam dijete?
Hmm...
Do idućeg pisanja,
Jakov

Kako vrijeme teče, tako teku i moji postovi.
Čitao sam jučerašnji Metro i blogosferu.
Neću sada o tome.
Škola je bila a bit fucky.
Prvi smo sat imali našu predragu mi (impotentnu) razrednicu. Baš mi je došla kao naručena da mi unišiti dan.
Već mi se digao živac kad eto naše profesorice iz hrvatskoga.
Ta mi žena ide tako jako na kur**. Žena i ja se non- stop zbog nečega kvačimo.
Današnja rasprava se odvijala oko njenih zakašnjenja sa ocjenama iz inicijalnoga.
Ženska nam je danas skoro zaboravila ih pokazati.
Prvo nam je htjela pročitati ocjene, a to me raspizdi te sam joj lijepo uzvratio da hoću vidjeti svoj
test.
Zašto???- pita ona mene.
Pa glupava kravo, da valjda vidim koliko znao tj. što neznam.
Da znam što treba učiti.
Nakon tih riječi (izostavite ono sa "glupava krava"), ova je šutke podijelila testove.
Osjećao sam se kao pobjednik.
Nije da se ja inače svađam s profesorima, samo kada su stvarno idiotni.
Ostatak je dana (pogađate?!) završio normalno.
Sada sam se vratio s plivanja, te ugledao ogrmonu rulju pred domom sportova.
Mora da je to zbog onih Pearl Jama koji sviraju u Domu sportova.
Ja baš nisam imao vremena da se smucam okolo, pa sam odmah produžio doma.
Što se tiče mojih razmišljanja, odlučio sam razmišljati malo bolje nego do sada.
Mislim, neću više pričati o razvoju sira i dimnjaka u Švicarskoj dok jedem sladoled itd.
Za moja ćete se razmišljanja morati načekati dok ne dobijem originalnu ideju ili mi ju vi možete dati.
Hmm, mislim da je to sve. Polako, ali sigurno smo došli do kraja mojeg današnjeg posta.
Do idućeg pisanja,
Jakov

Ako me samo pitate kako vrijeme stisnulo, samo ću vam odgovoriti: jako!
Nisam vam mogao pisati jer preko vikedna jer sam jednostavno imao previše stvari za obaviti.
Petak sam tradicionalno iskoristio za odmaranje i buljenje u ekran, a subota i nedjelja su protekli drugačije:
- subota je prošla u znaku berbe grožđa (barem cijelo prijpodne, popodne i dobar dio posljepodneva),
dok sam subotnji dolazak kući obilježio riješavanjem zadaća
- nedjelja je prošla čak burnije od subote.
Pisao sam, kako znate inicijalni iz matematike te nisam dobio
baš najbolje ocjene, na što su moji ljubljeni roditelji odgovorili sa puno vježbanja, tako sam tek pod
kraj dana uspio pomoliti nos iz stana.
Današnji je dan prošao sasvim dobro.
Ujutro nisam morao klipsati umoran u školu jer su me odvezli susjedi.
Sada smo u školi i imamo fiziku. Stari profesor je smiješan, no vrlo loše podučava.
Imam blagi osjećaj da mi ništa ne ostaje u glavi. Da li je to zbog mene ili zbog njega, samo će ga Bog znati.
Nakon toga smo imali geografiju (prije zemljopis). Taj mi je sat bio još nekako najdarži.
Dosta sam se puta javljao što je sigurno moralo ostaviti pozitivan utisak na profesoricu.
Osjećam se još sada nekako zadovoljno.
Da se sada dalje ne hvalim, idemo na kemiju.
Kemičar je jedan od malobrojih simatičnih (bosanskih) profesora (zapravo je jedan na cijeloj školi!),
koji mi je drag i kojeg razumijem.
Često se javljam te imam osjećaj da zna da znam (lijepo sročeno).
Taj je sat protekao poprilično mirno.
No (ne)sreća nikad ne dolazi sama.
Usljedila je matematike.
Nisam baš puno razumio, ali mi se nije dalo baš ni pratiti. Loše po mene.
Sada ću trebati doma više raditi.
Ok, sada sam još poslije škole imao latinski i informatiku koji nisu uopće vrijedi spominjanja.
Opet sam doma...
Napisao sam sve moguće zadaće za sutra i naučio (ponovio) sve.
Sada sam miran, otišao na internet i naškrabao nešto na svome blogu.
To je to.
Sačuvajte vaše pakosno laskanje za neki drugi put.
Do idućeg pisanja,
Jakov

P.S. Jesam li spomenuo da su promijenili uvodnu špicu Dnevnika na HRT- u?
Baš super izgleda.

P.S.S. Ako hoćete svratite na blog moje prijateljice Kike. Nedavno ga je otvorila te joj trebaju
čitatelji.

Kako mi je samo drago da je završio ovaj tjedan.
Napokon malo mira. Neznam za vas, no mene je ovaj tjedan doslovce izmorio, pogotovo ovaj petak.
Danas sam imao od 10:40 do 18:15 školu.
Prvo grčki, pa njemački, onda tjelesni i onda redovna škola.
Toliko o HNOS-u. No dobro, nećemo sada o tome jer sam već pisao o toj temi.
Danas smo napokon na ruke dobili inicijalne iz matematike. 12/30 bodova i nije tako loše s obzirom koliko je ova vježbala s nama. Kako mi to ne utječe na ocjenu, ne dira me previše. Samo mi malo smeta.
Mislim, ona mi je oduzela jedan bod, samo zato što sama nezna napisati 4 puta 5.
Ja sam (kao i mnogi drugi) pročitao 4.5.
No neću sada o tome jer bih onda počeo pisati gluposti samo da nešto napišem.
Danas mi je stari otišao na more pobrati grožđe, a vraća se sutra.
Mamam i brat su mi na plivanju stoga sam sada sam u kući.
Mogao bih organizirati zabavu i mnoge druge stvari,
no ja ću ipak samo ostati kod kuće i visiti na internetu.
Zanimljivo?
Ne meni.
Kada napišem ovaj post možda odem u videoteku, ali ću još sve vidjeti.
Ujutro sam čitao jučerašnji Metro (bolje rečeno bacio pogled na njega) te vidio one izbore za domaćina
Europskog Prvenstva 2010. Znao sam od prije da su mi među kandidatima, ali nisam htjeo ništa pisati jer nisam bio informiran.
Sada sam pak sve pomno pročitao i shvatio da mi još i imamo šanse da postanemo domaćini.
Ok, malo sam previše u oblacima.
Gdje bismo mi trebali održati sve te utakmice?
Na Maksimiru, pa to je smiješno.
Pročitao sam o mogućoj izgradnji nekog velikog stadiona u Osijeku ili neznam ja gdje već, no samo jedan stadion?!
To je suludo. Još kada uzememo u obzir naše navijače koji su tu doma, to bi mogla postati prava mala katastrofa.
Poštovani g. Mamić si je zasigurno popio čašicu više, ako misli da bi Hrvatska mogla
sve to izdržati.
Pa mi jednostavno nemamo mijesta i sve drugoga potrebnoga.
Moje mišljenje jest da će nas kod prve inspekcije prekrižiti kao "idiotski nemoguće mijesto".
Da se dalje više ne uvlačim u te stvari koje me se uopće ne tiču jer ne znamo koga će izabrati, polako
prekidam.
Da samo još napomenem da je to bilo samo moje mišljenje koje ne mora nužno biti točno.
Do idućeg pisanja,
Jakov

Polako ali sigurno smo dogurali do kraja još jednog tjedna.
Još jednoga među mnogima.
Kada pomislim da me očekuje još najmanje 9 godina školovanja, stvarno se zamislim. Kako ću ja to sve proći, mislim sigurno nije nemoguće, no imam osjećaj kao da se tek spremam popeti na najvišu planinu.
Odjednom se počinjem osjećati tako malim i beznačajnim.
Baš sam jučer navečer razmišljao o smrti (jeziva tema), mislim jeli to samo smrt ili materijalan prijelazak u novi život.
Da li ću sve zaboraviti iz prošlog života i kakav će to biti osjećaj?
Počeo sam malo ozbiljnije promatrati svijet, počeo sam se osjećati nekako starije, zrelije.
Valjda je to zbog onog sumnjivog sira jučer navečer.
Razmišlajo sam ja o mnogočemu, o tome što ću postati, čime ću se baviti...
Malo sam otišao preduboko u razmišljanja.
Ja sam htjeo gledati godinama unaprijed, a predamnom je tek sutra.
Radije ću se brinuti o sadašnjosti i bližoj budućnosti nego se zamarati ovakvim glupostima.
...
Jako puno u zadnje vrijeme čitam tuđe blogove (onih koji su Cool ili Almost cool listi), samo zato da naučim kako da moj post završi na početnoj strani Blog.hr-a.
Misim, to mi je bio donedavni san, sada se već sam trudim napisati nešto zanimljivo, nešto po čemu ću biti pamćen.
Želio bih ostaviti barem negdje trag svojeg postojanja, jer ipak svi ćemo jednoga dana umrijeti.
Do idućeg pisanja,
Jakov